converse...emo....pain...old shit...

freaky friday je moj 2 naj film i zakon je.legendaran

15-godišnja gimnazijalka Anna i njena majka, udovica, psihoanalitičarka Tess, neprestano ratuju. Anna misli da je mama, unatoč zanimanju, uopće ne razumije, a Tess vjeruje da gimnazija nije tako teška kako njena kćer tvrdi. Sukob generacija bjesni nesmanjenom žestinom sve dok im začarani keks iz kineskog restorana ne pomogne da sagledaju svijet iz nove perspektive.

Dan prije svojeg drugog vjenčanja, Tess se, zahvaljujući magičnoj intervenciji, budi u tijelu svoje kćeri, a Anna – u liku svoje majke. Petak je – treba samo izdržati do kraja radnog tjedna, pa Anna i Tess odlučuju zamijeniti jedna drugu u svojim svakodnevnim ulogama. Tess odlazi u gimnaziju, a Anna – u psihoanalitičarsku ordinaciju.

Komedija "Freaky Friday" zapravo je remake istoimenog djela iz 1977, inspiriranog jednom dječjom knjigom, u kojem je ulogu majke tumačila Barbara Harris, a kćeri – tada mlađahna Jodie Foster. U novoj obradi stare teme glavne uloge igraju Jamie Lee Curtis i zvjezdica u usponu Lindsay Lohan. Jamie Lee Curtis, koja i sama odgaja jednu buntovnu tinejdžerku, vjeruje da je snimila dobru komediju, ali od nje ne očekuje mnogo više od toga.

"Film smatram oblikom zabave. Ovo je komedija za cijelu obitelj. Mislim da u njemu nema nekih velikih poruka, osim toga da ponekad treba biti u tuđoj koži da bi čovjek nešto shvatio. U filmu nema ništa što bi bilo nepodobno za mlade. O njemu možete popričati kada iziđete iz kina, no to je otprilike sve," rekla nam je.

Naravno, usporedbe s originalom iz 1976. su neizbježne. Redatelj Mark Waters vjeruje da je njegova verzija manje od originala okrenuta fantaziji, te da se više bavi odnosom između kćeri i majke.

"Sjećam se da mi se original jako dopao. No, kada sam ga nedavno ponovno pogledao, činio mi se djetinjast. Mislim da ga je na neki način vrijeme pregazilo. U tom filmu je najveći problem kada kćer stavi previše deterdženta u stroj za pranje rublja. No, moj se film bavi stvarnim problemima u odnosu majke i kćeri – neslaganjima, svađama – pa zato ima i više prilika za moderni humor," kaže Waters.

Scenarij za "Freaky Friday" napisale su Heather Hatch i Leslie Dixon. U sporednim ulogama pojavljuju se još Mark Harmon kao Tessin zbunjeni zaručnik i Chad Michael Murray kao gimnazijalac u kojega je Anna zaljubljena. Naslovnu pjesmu iz filma – koju upravo slušamo - izvodi Lindsay Lohan.

ovo je moj najbolji film i svima vama preporučujem da ga gledate
jer je odličan govori o tome kolko nečiji životu zbog krivog društva u kojeg se može upast
mogu biti zagorčani,upropašteni.....

13-godišnja Tracey povučena je i odlična učenica koja odrasta u kućanstvu sa slobodoumnom I
vrijednom majkom, te mlađim bratom. Roditelji su joj razvedeni, ali majka čini sve da joj nadoknadi taj nedostatak: ne koči je u razvoju i ponašanju, ali Tracey je to nedovoljno. Želi biti popularna, tražena I volejna - poput atraktivne Evie kojoj svi zavide, i mladići i djevojke. Nekako se njih dvije upoznaju, ali tada za Tracey nastaje totalni preokret. Upoznaje čari prijestupa, alkohola, droga I seksa. Istovremeno u školi popušta i sve češće je u svađama sa majkom, "proizvodeći" do tada nepoznatu energiju I agresiju...



Žestok film potpisan ženskom rukom niti jednog trenutka ne okoliša oko onog što nam želi predstaviti. Okruženje američke mladosti (ma čini mi se da se priča mogla smjestit bilo gdje), barem u ovom slučaju, nije niti malo ružičasto i malo će koga nakon gledanja ostaviti indiferentnim. Mogu se ovdje raditi bilo kakve sociološke analize koliko je raspad obitelji utjecao na Traceyeino ponašanje, no iz perspektive gledatelja kojem je bolje dobar razvod nego loš brak, Tracey ništa nije nedostajalo kući. Vrijedna i liberalna majka - te tolerantan brat koji je zreliji od starije sestre - je nešto što bi mnogi poželjeli, i obitelj ovdje nije imala nikakva utjecaja već jedino (ne)zrelost osobe u fazi odrastanja I dokazivanja krivim stvarima i postupcima. Mlađahna Evan Rachel Wood izvrsna je u naslovnoj ulozi (ma koliko nervira svojim postupcima, svoj posao odradila je maestralno), ali favorit potpisnika ovih redova je Holly Hunter u ulozi njene majke. Redatelj je još više potencirao događaje virtoznim snimanjem, a iz svega se za brojne roditelje mogu izvući brojne poruke i lekcije. S tim da je Tracey u jednom trenutku (dok je u vezi s naočitiom afroamerikancem) izgovorila jako, jako zrelu konstataciju o kojoj i stariji mogu razmisliti: kada bi svatko od nas stupio u brak s osobom druge boje kože, rasni problemi nestali bi tijekom samo jedne generacije!

Imali smo veselu djecu cvijeća, skinse i punkere, darkere i partijanere, a sada je, izgleda, u modi – depresija! Ili se možda tek tako čini na prvi pogled...

U posljednje vrijeme posvuda se može naći nešto o emo sceni i emovcima, svašta se i piše i priča, a na kraju se valjda ni sami emovci međusobno ne mogu usuglasiti oko nekih elemenata svoje supkulture. Mnogi o temi 'emo' pričaju kao o nečemu novome i neobičnome, no ta mala riječ na svjetskoj sceni stoji još od sredine osamdesetih, mada joj se značaj i značenje tokom godina mijenjalo, što bi moglo objasniti zbunjenost nove generacije emovaca i histeriju starih kad vide kakve se sve 'gluposti' vežu uz njihovo sveto ime EMO.

Sve faze ema

Emo je svoj povijesni put započeo kao glazbeni žanr sredinom osamdesetih u Americi, kad je krenuo prvi val 'emo zvuka'. Izvorni emo bio je neki podžanr hardcore punka koji su izvodili Rites of Spring, Embrace, One Last Wish, Gray Matter i druge američke grupe. Sam naziv emo navodno su skovali fanovi ove vrste novog zvuka koji se pojavio na američkom kontinentu, i to zbog spontanosti i strašne emotivnosti koju su izvođači prikazali na sceni.

Termin je ubrzo bio široko prihvaćen i emo je postao dio američke kulture. Grupe iz San Diega, poput Heroina i Indian Summera, prakticirali su još agresivniju formu ema, koja je ubrzo dobila i svoje ime – screamo. Prvi val završava početkom devedesetih zbog raspada većine grupa koje su bile povezane s emo zvukom.

No naš mali emo se ne predaje i drugi val zapljuskuje Ameriku već sredinom devedesetih. Iako je emo izgubio na svojem prvobitnom značenju i zvuk je poprilično drukčiji, novi indie emo ponovno nalazi svoju publiku. E sad emovci već polako počinju ratovati po pitanju koja grupa je emo, a koja nije, jer je pojam postao preširok i svašta se u njega počelo trpati. Od onog izvornog hardcore punka, preko indie punka i rocka, pa do svega i svačega. Svi su odjednom htjeli biti emo.

Bend Jimmy Eat World radio je neke stvari na kojima se osjetio utjecaj ema i, naravno, dobio je etiketu 'emo', pa su se i njihove kasnije stvari, kao npr. album 'Bleed American' na kojem emu ni traga ni glasa, tretirali kao 'emo' samo zato što se grupa povezuje s tim stilom. I ostali sa sličnim zvukom zapali su u istu nevolju, i odjednom je nastala zbrka oko termina koji je postalo teško definirati. U cijeloj toj kontroverznoj situaciji, nikla je i 'emo' supkultura, a s njom i mnoštvo stereotipa.

Treći val koji je započeo 2000. i traje do danas, unio je još veću zbrku u cijelu priču o 'emu'. Dovoljno je da postoji neka sličnost u glazbi i načinu oblačenja, te da je bend popularan među emovcima, pa da ga se svečano baci u 'emo koš' u kojem se danas može naći zbilja svega i svačega. Od popa do rocka, sve je to postalo emo. No opet, ovaj novi emo nosi nešto mekše i senzibilnije lyricse koji više ne djeluju razarajuće i depresivno, tako da i nove generacije emovaca s nešto drugačijim emocijama proživljavaju svoje tinejdžerske godine.

Ljude koji su slušali emo glazbu uskoro se zbog njihovog načina oblačenja i ponašanja proglasilo zasebnom supkulturom, premda su oni sami po malo čemu bili originalni. Darkeri s crnom šminkom i naglašenom senzibilnošću hipija, našli su se na meti zlih jezika i uskoro su ih počeli bombardirati uvredama. Proširio se glas da su muški emovci homoseksualci, zbog mračnih i pomalo depresivnih lyricsa još se i danas smatra da su skloni samoozljeđivanju, a zbog načina na koji otvoreno izražavaju emocije prozivani su i kao 'plačljivci'. Stereotipima je i danas teško stati na kraj, tako da se često može čuti za nekog emovca da je 'depresivni plačljivac'.